Posveta Etiopiji: BUNA i OFI
piše: Domagoj Trusić 30.08.2021.
vrijeme čitanja: 10 minuta
Jedna od naših najupečatljivijih avantura je bio put u Etiopiju 2012. godine i zasigurno je on djelomično odgovoran za život koji danas živimo i stavove koje dijelimo. Uzbuđenje koje smo doživili u tih deset dana se jedino može mjeriti sa razočaranjima i šokovima. Sletili smo u Adis Abebu i krenuli vozilima prema hotelu.
ADIS ABEBA
Slika prastarih vozila koja kaotično prometuju ulicama bez pločnika i semafora, potleušice od zemlje i valovitog lima koje se doslovce naslanjaju na moderne zgrade od betona, čelika i stakla. U ušima buka, u očima prašina i blejanje ovaca negdje u daljini još uvijek su tu i nakon toliko godina. U neopisivoj gužvi punoj šarenila i velikih ekonomskih razlika paralelno hodaju polugoli ljudi i ljudi u odijelima. Mladići hodaju u paru držeći se za ruke. Svaki trenutak je potencijalna opasnost jer nema jasnih pravila kretanja. Adrenalin i jak miris nafte, ustajale vode i zapaljene gume suše sluznicu i iritiraju. Dolazimo terencima do stare zgrade na kraju ulice i ulazimo jer to je naš hotel gdje ćemo prespavati prvu noć u Etiopiji.
Budimo se ujutro i izlazimo na ulicu. Dok čekamo vozila koja nas trebaju prevesti do sljedeće destinacije šećemo oko hotela. Ulica je puna smeća, ali nema opušaka jer je cigareta za njih vražja navika. Prolazimo pored zgrade u izgradnji gdje muškarci i žene ravnopravno nose teret, a na dugim bambusovim kolcima koji nalikuju skeli visi
nekoliko ljudi. Na svakom kutu netko nešto prodaje, drugi prosi, djeca trče ususret s osmjehom i vuku za odjeću. Dolazi naš prijevoz i krećemo van iz grada.
BUNA, BUNA. OFI!
Što više odmičemo iz grada cesta se sužava i pojavljuju se rupe koje nas tjeraju da se cijelo vrijeme držimo za rukohvate u vozilu. Pred nama je prašnjava cesta i stepski krajolik. Svakih nekoliko sati takve neugodne vožnje stajemo da bi se opskrbili jedinom pitkom vodom za nas, uvozom iz Europe.
Vozač nam nerazgovjetnim engleskim jezikom svakih nekoliko minuta ukazuje na neki bunar ili napušteno selo. U vrijeme ručka dolazimo na jezero Avasa gdje se po prvi puta susrećemo sa lokalnom hranom u jednostavnom, ali vrlo urednom restoranu.
Vozači nas upozoravaju na to da nećemo moći jesti hranu na kakvu smo navikli, ali mi smo jako gladni. Ništa nas nije brinulo, dok nismo probali. Jede se prstima. tako da se tijesto zelene boje, koje se radi od listova neke lokalne biljke, napuni vrlo pikantnim mesom i povrćem koje se servira na sredini stola, u nekoliko zdjelica. Jak okus ljutine dominira u ustima. Svu vodu smo popili već nakon prvog zalogaja. To nas nije spriječilo da pojedemo sve. Pokušali smo naručiti vino ili rakiju za piće, ali nismo uspjeli. Popili smo pivo. Kasnije smo saznali da St.George pivo u tom restoranu košta pola dolara, a da ih putem možemo kupiti pet za dolar. Ali i da je jeftinije od vode. Krećemo dalje.
Nakon nekoliko minuta vožnje cesta je počela voditi uzbrdo. Vozač u jednom trenutku naglo koči i staje. Izvikuje: “Buna, buna.” Izlazimo svi iz vozila, a on grabi listove biljke s obližnjeg grma i kaže “Ofi”.
Svima je bilo jasno da je mislio reći Coffee, a da Buna znači kava. Nalazimo se pored grma kave. Coffea arabica u njenom izvornom obliku. Trideset i šest sati nakon što
smo krenuli u avanturu sa Zagrebačkog aerodroma dolazimo do grma koji sramežljivo čuči pored ceste i deset ljudi zuri u tu biljku. Grm je bio neugledan, ali listovi su bili mesnati i zdrave zelene boje. Odjurio sam do auta jer nismo imali wi-fi na telefonima i uhvatio u ruke kartu. Ušli smo u Sidamo, zakoračili u pradomovinu kave. Yirgacheffe je blizu.
DILLA
Nastavljamo prašnjavom cestom put do našeg sljedećeg odredišta. To je gradić Dilla.
Primjećujem nešto neobično. Naš vozač, koji nije jeo s nama za ručkom, u krilu drži punu većicu zelenih listova biljke i neumorno žvače. Pitam ga što je to, on mi nudi da probam. Listovi su gorki i neukusni, ali na neki neobičan način osvježavaju. Dok žvačem, on mi govori kako već nekoliko godina dok vozi ne jede jer mu pada koncentracija. Umjesto jela žvače Chat ( engl. Kat ) i pije puno vode. Tvrdi da je efekt isti kao da je jeo, ali ne osjeća umor. Kasnije smo saznali da je to česta ovisnost jer kad se jede samo to lišće i pije voda, to postaje jak psihostimulans poput kokaina.
Umorni, žedni, prašnjavi, ali zadovoljni, približavamo se velikom naselju punom neuglednih malih zgrada s velikom crkvom na kraju. U nekom trenutku velika grupa djece istrči na cestu i zaustavlja nas. Neumorno otimaju iz ruku i i džepova sve što pronađu, a naš vozač ih gura rukama i nogama od auta i zatvara vrata. Kako smo bili na padini, jedno dijete je palo nizbrdo i otkotrljalo se do dna. Svi smo zastali i pogledali što je s njim. Dijete se ustalo, nasmijalo se i potrčalo prema nama. Kao da se ništa nije desilo. Žamor i sreća na licima te djece ostavili su trag u nama. Svaka sitnica koju smo im dali; bombon, čokoladica ili upaljač - izazvali bi euforiju. Vozač nam je tada ukazao na obližnju uzvisinu gdje su se jasno razaznali poravnati dijelovi za sušenje kave i tankovi za namakanje i pranje. Rekao je glasno: “Stigli smo.”
“KAKAV DAN, KAKVA KAVA”. ĐEBENA.
Posjeta centru za prikup i obradu je započela ritualom ispijanja kave. Na komadu drveta nasred puta sjedila je starica pored vatre. I mi smo sjeli unaoklolo.
Njene istrošene ruke su cijelo vrijeme vrtile zelenu kavu po rukama, a tada sam shvatio i da jako loše vidi jer je rukama tražila jednu metalnu zagorenu tavu. U nju je ubacila zelenu kavu te je stavila na vatru.
Pored nje su se nalazile glinene šalice i jedan neobičan ćup sa šiljastim izljevom te staklena posuda sa vodom i mali tarionik. Bacila je u vatru malo tamjana koji je odmah zamirisao. Gladali smo šutke u nju i slušali njeno tiho mrmljanje u ritmu. Nakon nekog vremena miris koji je ta kava počela otpuštati sve nas je uskomešao, a ona je protresla tavu na vatri pokretom koji upućuje na to da to radi svaki dan. Jednostavno i oštro je okrenula zrnca na tavi i nastavila sa mrmljanjem još glasnije.
Tek tada sam primijetio da su se oko nas u tišini okupila djeca i sjela oko vatre, a u smjeru odakle smo došli sunce se gasilo u zemlji, nestajalo. Plamen vatre i boja neba odjednom su bili isti, a miris kave i ugodni povjetarac poigravali su se našim osjetilima. Osjećao sam se svečano.
Njene ruke su jednim pokretom prebacile kavu u tarionik, bez grča i u drugom trenu nasule vodu u onaj smješni glineni ćup i smjestile ga na vatru. Tada su se njenom mrmljanju u ritmu pridružila i djeca, a ubrzo i mi. Polako je uzela palicu mužara i oprezno ga pokretom naprijed -nazad gurala po kavi.
Mali neugledni čep na posudi crne boje sa prašnim obrisima zaigrao je, voda je zakuhala. Napunila je malom žličicom kavu u ćup koji se zove Đebena (eti.Jebena) i vratila ga na vatru. Čep je ponovo zaigrao i ona je uzela glinenu posudu i rastočila u jednom pokretu svih dvanaest šalica koje su se nalazile pored nje. Nije marila što se pola prosulo. Gestom ruke pokazala nam je da ih uzmemo. Njeno mrmljanje je prestalo, ali miris koji je dopirao iz šalice - oštar, egzotičan, a tako drugačiji od sve
one kave koju sam u životu skuhao… Miris klinčića i meda sa laganom notom dima napunio mi je nosnice, a toplina šalice zagrijala mi je ruke. Dodir usana s toplom glinenom napuklom šalicom zasjenila je tekućina koja je prštala okusom u mojim ustima. Divlja i egzotična aroma više je upućivala na neki sok od naranče i meda nego na kavu. U ustima je ostao jak okus dima i začina. “Kakav dan, kakva kava”, pomislio sam.
DRUGA STRANA KAVE
Ono što je uslijedilo je hrpa razočaranja. Trošni obradni centar za rad svojim radnicima daje naknadu u hrani. Oprema je sklepana kao u stripovima Alana Forda, a polugoli, lijepi, nasmijani ljudi tumaraju unaokolo bez nekog cilja. U centru većinom rade žene, dok muškarci dolaze s pletenim naramcima punim plodova kave. Berba je u tijeku, a obradni centar je ostao bez vode zbog sukoba obližnjih plemena. Kava na ogromnoj hrpi trune jer ne može u obradu.
Napuštam grupu i odlazim prema gradu s vozačem, u nadi da ću zaboraviti što sam vidio. U gradu nasred ulice dva drvena štanda s mesom, odmah uz cestu. Grad izgleda kao iz filmova Mad Max-a i to me zainteresira. Ulazim u trgovinu. Police su prazne. Ulazim u ljekarnu. Police su prazne. Naš vozač odvodi me do auta i nudi mi da se opustim žvakanjem chata, što odbijam.
Saznajem od vozača da kavu koju poberu moraju predati u otkupni centar gdje dobiju hranu za nju. U protivnom idu u zatvor. Preprodaja i konzumacija kvalitetne kave je zabranjena. Oni smiju piti samo ona zrnca koja ne prođu selekciju te se ostave da se sasuše u jednom dijelu centra. Njihova uloga berača traje mjesec dana i onda se kao nomadi sele dalje, a kućice od blata u kojima žive pokraj obradnog centra se ruše do sljedeće godine. Roba koju nose isto nije njihova već su je dobili na posudbu kad su došli na berbu.
Dvije misli mi se neprestano vrte po glavi:
Zar je moguće da u ovim uvjetima može nastati nešto tako profinjeno i elegantno jer ništa nije onako kako ja mislim da bi trebalo biti?
Zar ljudi koji su uzgojili jednu od najfinijih kava na svijetu nikad nisu probali najbolja zrna?
Opet sjedamo u auto. Naše putovanje se nastavlja. Kroz mrak putujemo prema svratištu.
Spavamo na prašnjavoj posteljini umorni od puta.